Bio jednom jedan Grubiša. Jedni kažu da je u 15. stoljeću bio upravitelj ovdašnjeg feudalnog posjeda nekog vlastelina iz roda knezova iločkih, a drugi da je, malo kasnije, kad su Osmanlije sabljom i mačem zagospodarili ovim krajevima, kao hajdučki harambaša ili „samostalni strijelac“ Turcima bio strah i trepet. Kako god, postigao je da jedan grad u Hrvatskoj bude nazvan po njemu.

Ali šta je grad u Hrvatskoj? Grubišno Polje nije premalo naselje (2588 stanovnika, ali s tendencijom smanjenja tog broja), niti je malo područje koje obuhvaća, ali se gotovo sve iole bitno udjenulo na raskrsnicu u središtu. Po jednu stranu, odnosno četvrtinu, zauzeli su zgrada Gradske uprave i katolička crkva svetog Josipa, a ostalom je ostalo da se snađe kako zna i umije i da se zgužva pod deku koliko mu je duga.

U grad dolazim iz smjera Velikog Grđevca, koji se do Domovinskog nalazio u sastavu tadašnje općine Grubišno Polje. Rodni kraj družbe Pere Kvržice već će putopisno doći na red, a ni u primisli nemam namjeru prikočiti prije dolaska u gradsko središte. Neplanski ću to uraditi kojih pet kilometara prije grada, kad iz svog „golfa“ ugledam jednu veliku, ali tužnu crkvu. Sasvim očito je nekad bila ljepotica i pol, ali se, bez imalo njene krivice, dogodilo da je ostala zaboravljena i od ljudi i od bogova.

Žbuke joj je više po travi i podovima nego po zidovima, dva od četiri masivna sata sa zvonika plaču nalakćeni su na dvorišnu ogradu, a križ na vrhu zvonika se rahitično nakrivio i prijeti da će također skočiti u bezdan. Jedna vrata rastavljena na proste faktore i očito poduprta iznutra, druga svezana zahrđalom žicom za nešto nalik klinu iz, ko se toga još sjeća, starinske zubače iliti drljače. U dvorištu, do ceste, panjevi nedavno povaljanih stoljetnih stabala. Nisam siguran je li u redu što nepozvan, možda i neželjen, pazeći da ne izranjavam prste, odmotavam zamršeno žičano klupko.

M.J. | Bljesak.info / Crkva u Velikoj Barni

Uglavnom me evo u crkvi. Tuga je unutra višestruko veća. Na prvu, da, žbuke je manje po podu nego po travi, ikonostas ponosno stoji na svom mjestu, bogati luster, pjevnica, klupe, sve je tu. U kutu pored ikonostasa i tri crkvena barjaka, a na jednom stoji da je dar porodice Nikole Rekića iz 2009. To je znak da je crkva svetog Marka Evanđelista, podignuta još 1844., živa. Ali… U prostoru iza ikonostasa potpuni nered: prevrnut namještaj, zbačeno i prašinom zasuto liturgijsko posuđe. Ni kilometar dalje prema gradu vrlo dopadljiva crkvica na katoličkom groblju.

I prvi motiv na prilazima gradu je jedna crkva, sada adventisička. Mlada, od prekjučer, a prekjučer je bilo 1986., pa bi, da nema ponešto izdignutog dijela pročelja s križem, više sličila na kuću čestitog gastarbajtera nego na crkvu.

Zgrada gradske uprave bi, kolika je, bila dovoljna i za pet puta veći grad. Osim cvijeća, ploče s dobrodošlicom i grbom grada te onog po Hrvatskoj uobičajenog da je taj i taj grad prijatelj djece (neki gradovi, kao, nisu), na ogromnom platou ispred gradske uprave nema ničega, a mogla se postaviti barem kakva bista, recimo pjesnika (i generala) Petra Preradovića, koji je upravo u Grubišnom Polju proveo djetinjstvo i školske dane, ili Zvonimira Majdaka, najplodnijeg hrvatskog pisca u području proze u trapericama, rođenog u obližnjem selu Zrinska.

Zanimljiva, za mene pomalo i iznenađujuća, a svakako pozitivna stvar na tom planu je skulptura jednog Grubišnopoljca na još većem platou ispred hotela „Bilogora“, čija vrata inače nalazim zaključana. Darko Kralj je razmjerno mlad čovjek (1971.), živ, Bogu hvala - itekako živ. Sportom se bavio odmalena, ali je, nakon što je, kao pripadnik postrojbi za posebne namjene Hrvatske vojske teško ranjen u srpskom raketiranju Dalja, izgledalo da je s njegovim bavljenjem sportom zauvijek gotovo. Amputirana natkoljenica, kakav crni sport! Ljudi se, međutim, ponekad zainate pa obrišu pod logikom od Sokrata i Aristotela do Gödela i Gadamera. U Parizu su ljeta koje je za nama, nakon olimpijskih, organizirane i paraolimpijske igre. Ne znam ko je sve od naših natjecatelja i ekipa (pod „naš“ – da se odmah razumijemo – mislim na bananice-državice nastale raspadom Jugoslavije), osvojio koju medalju, ali Darka Kralja i ono što je napravio na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. niko nije i ne može nadmašiti: brojne druge sportske uspjehe tada je, u bacanju kugle, osim zlatom oko vrata, potvrdio i postizanjem svjetskog rekorda. I to kako: tako što je s pet od šest hitaca nadmašio dotadašnji svjetski rekord! Naš Čapljinac Dejan Aćimović nije malo ime u svijetu sedme umjetnosti, a o Darki Kralju snimio je film i nazvao ga – zar bi trebalo, zar bi moglo ikako drugačije? – „Kralj“! Spomenike za života dobivaju samo kraljevi!

M.J. | Bljesak.info / Darko Kralj

Konkurenciju Kralju na rubu hotelskog platoa pravi pet likova izrađenih od drveta tijekom kiparsko-slikarske kolonije „Bilogora“ 2009. Ustvari bi, s obzirom na izvorno značenje riječi, preciznije bilo reći četiri lika i jedna guza, jer je prvi kip slijeva, koji prikazuje zagrljaj dvoje mladih ljudi, prema publici doista okrenut guzom. Pored Guze su, redom, jedan mužikaš, konkretno berdaš, domaćica pomalo ispijena stasa i lica, muž joj ili susjed, u narodnoj nošnji i sa šeširićem na glavi, te jedan mrgodni ratnik, dugokos i dugobrk, sa sabljom u ljevici te s po jednom kuburom u desnici i na njedrima. Fina kompozicija, šteta što drvo, pogotovo kad ga svakodnevno biju sunce, vjetar i kiša, baš i nije neuništiv materijal. I da, da se ja šta pitam u Grubišnom Polju, petorku bih fino pokupio i odnio na travnjak ispred gradske uprave.

Zaključan je hotel, razlozi se tu znaju, ali ne znam zašto je zaključana barokno-klasicistička crkva svetog Josipa. Putovnice je, mada nikud nije mrdnula, mijenjala kako su se mijenjale države na ovom prostoru, a od 1782. godine, koja joj je navedena u krštenici, promijenilo ih se nekoliko. Tri oltara, propovjedaonica, kip svetog Mihaela na pokrovu, kapelica Gospe Lurdske, orgulje… To sve, dragi Jukiću, možeš vidjeti samo na tuđim slikama. Drugačije samo crkvu, a nije joj mane, i raspelo ispred ulaza, s podužim natpisom, koje je, stoji na postamentu, „obnovljeno 1938 dobrotom Marije Žuro iz Amerike“.

Preko puta crkve je park, u kome središnje mjesto zauzima spomen-kosturnica ispod koje će, valjda do kijametskog dana, a možda i nakon tog nedana, ležati posmrtni ostaci točno stotinu poginulih partizana. Odzada ploče stihovi: Ko bejahu oni divi / koji su te napred zvali / koji su ti snagu dali / to bejahu ideali. Prvo, stihovi čika Jove Zmaja u originalu su malo drugačiji (A ko behu oni divi, itd.), drugo ima u tim stihovima poneki zarez i jedan upitnik, treće ekavica, pomalo neočekivana usred Hrvatske. Obelisk i sve oko njega uredni, kao da su svi Grubišnopoljci spremni ovog časa skočiti u borbu protiv mrskih Švaba. Kod kojih mnogi, kao i tisuće drugih Slavonaca, danas zarađuju kruh svagdanji.

M.J. | Bljesak.info / „Kum 1“

Sve ostalo zanimljivo izmaklo se od raskršća. Skroman spomenik poginulim braniteljima je iz nekog razloga na priličnom nemjestu, nizbrdo od središta, blizu bašte jednog kafića, gdje prisutni kavopije zašute nakon što vide da ga slikam, prateći me pogledima punim neskrivene znatiželje. Minuta-dvije hoda treba preći do spomen-sobe poginulih hrvatskih branitelja. Otvorena uz pomoć Grada i ministarstva hrvatskih branitelja, ali je, evo, danas neotvorena. Ako se mogu zaključati vrata na spomen-sobi, nemoguće je u kakvu sobu, pod ključ, staviti i tenk T-55 S. Ime mu je „Kum 1“, odigrao je, prema natpisu na ploči između gusjenica, zajedno s imenjakom pod brojem 2 i oklopnim transporterom „Jaro“, oskarovsku rolu u operaciji „Otkos 10“, široj javnosti možda manje poznatoj, ali presudnoj u obrani grubišnopoljskog područja od srpske okupacije. Službeno se računa da je to bio prvi okupiran pa oslobođen teritorij Hrvatske. Evo ga ispred spomen-sobe, čist kao suza iz koje je ocijeđena sol i, barem naoči, spreman opet, ako ne dao Bog ustreba, potmulo zarzati, škripnuti željeznim člancima svojih stonoga, prijeteći podiči onu strašnu cjevčuru i krenuti. Elem, da ne bî „Otkosa“, „kumova“ i „Jare“, grubišnopoljski putopis bi sigurno bio ni nalik ovom.

Na rubu parka, prema crkvi, nailazim na natpis na drvenoj ploči o tome kako su „ovaj kamen postavili hrvatski domoljubi na dan obilježavanja 1000-te godišnjice hrvatskog kraljevstva 925. - 1925.“. Međutim, u blizini debla uz koje se ploča nalazi ne vidim ni kamenčića za staviti u cipelu da žulja, a ne kakvog velikog, nalik nekom obilježju.

Sasvim izvan središta je i pravoslavni hram svetog Velikomučenika Georgija. Ne rekoh to pišući o Velikoj Barni pa ću ovdje napomenuti da su Srbi na ovo područje uglavnom stigli nakon što su u Sremskim Karlovcima utanačeni uvjeti mira, a Osmanlije za sva vremena dobili crveni karton, dakle pod sami kraj 17. i s početka 18. stoljeća. Nakon nekoliko stoljeća broj im je porastao toliko da su imali rašta, a i snage, ekonomske, za gradnju nekoliko crkava, pa tako i ovdašnje, na rubu grada, što je, po dobivanju carske dozvole, urađeno između 1773. i 1775. godine. Na ledini sagrađena, na ledini ostala. Oko nje čisto, gotovo sterilno uredno. Uzalud šetkam oko nje i zagledam ne bi li se ko pojavio, nigdje nikog. Djeluje gotovo kao kulisa, pa ne uspijevam razoputiti je li joj krov doista sklopljen od sitne šindre, kako mi izgleda, ili je ipak riječ o nekom materijalu koji uspješno glumi šindru.

Polako se spremam napustiti grad i vidjeti čega sve ima po ovdašnjim selima. U objektiv ću staviti još poneku maštovito oslikanu kućicu kakve ovdje maskiraju hidrante, ideja koja zaslužuje čistu peticu, program obilježavanja Dana grada te oglas koji me u sekundi vraća u djetinjstvo – neko prodaje „crtane romane“. Tako smo ih nekad nazivali, sve dok nam odnekud nije aterirao strip i zadjenuo nam se u ušne školjke.

M.J. | Bljesak.info / Martina Peteš, hodajuća reklama

Počesto, obilazeći nepoznata mjesta, načas zaboravim gdje sam parkirao auto. Tako i sad dumam pa se usput sjetim da nisam uslikao klupu okićenu velom nalik nevjestinskom, punom cvijeća. Zamolit ću nekog da tu uslika i mene, a najbliža mi je jedna mlada mama s bebom u kolicima. Hoće, nije problem, pa sjedam, šaleći se kako mora pripaziti da da u kadru budem čitav, ali bez svoje stomačine. Ni to, kaže, nije problem, ima žena rješenje da bez stomačine budem i na slici i u životu. Hm…? Ispostavit će se da se Martina Peteš, tako se zove, bavi upravo tim čime se ja očito ne bavim, zdravom prehranom, a kakvu liniju ima, nema sumnje da se odlično razumije u svoj posao. Hodajuća reklama. Elem, priča po priča, a rezultat će se vidjeti uskoro: nekad sam, što bi reci moj pjesnički drug Amir B., bio mlad i lijep, a sad ću biti samo lijep :) Ako i ti što ovo čitaš želiš biti vitak i lijep, samo na instagramu potraži profil petes_marta i ima da budeš k'o ja kad mi je bilo 20 :)

Pozdravljam se s Martinom, palim auto pa se omišljam na koju stranu. Ima po okolnim selima puno više zanimljivog nego u Grubišnom Polju. Eci-peci-pec… Ispade Ivanovo Selo.

Ko je bio Ivan, ne zna se, ali da u njegovom selu živi velika zajednica Čeha, zna se diljem Hrvatske. Nije daleko, za desetak minuta sam pred spomenikom poginulima, i to dvostrukom: onaj podignut poginulima u Drugom svjetskom ratu samo je uklopljen u novi, podignut drugovima im po pogibiji u Domovinskom ratu. Vokurka, Sedlaček, Vudrag, Frantal, Vanek, Besprska, Čvek… Iz pojedinih rodova ginuli su u oba rata. Imena stoje i na crnomramornim pločama na pročelju crkve Presvetog Srca Isusova, sagrađene – ovo je već sasvim ravno čudu! – 1946. godine. Sve je tada bilo preče, crkve i Crkve su zgurane u duboku i naizgled nepovratnu, konačnu tminu. Ne čudi što je napisano kako je sve postignuto „zagovorom Marije Pomoćnice uz očitu čudesnu Božju pomoć“. Nema druge nego da su Gospa i dobri Bog ovdašnjim vjernicima stavili na raspolaganje najjače resurse, jer na području bivše Jugoslavije prve poratne godine sigurno nije podignuta nijedna druga katolička bogomolja. Trud oko izgradnje crkve podnio je salezijanac don Josip Klenovšek, pa je pokopan uza sami njen zid, a kasnije mu se pridružio i subrat mu don Josip Košćak. Obojicu ih, ustobočivši se na njihovu grobu, čuva mrkokosi i mrkobradi svećenik, možda i svetac, poniznog pogleda i stava.

Jednim od bočnih sokaka stižem do češke Etno-kuće, gdje me, iako je čekala nekog desetog, ko se najavio „Češkoj besedi“, ali se nije pojavio, nadasve srdačno i ljudski toplo dočekuje mještanka Snježana Frantal. Živi preko puta pa otključa kuću i pomoćne zgrade kad koga zanima kako su nekad živjeli ovdašnji Česi.

Gledajući je izvana, niko za sasvim običnu kućicu ne bi ni pomislio da u njedrima krije vrijedan muzej. Počinjem od Čehinje-bebice u kolijevci, pa nastavljam preko „svetih“ slika i molitvenika, sve do ukusno izrađenog starog pokućstva. Sve što je u vidokrugu originalno je, a svi natpisi su na češkom. Detalja je i previše da bih ih nabrajao, a najbolji je „Domaći blagoslov“ u ramu na zidu: „Gdje je vjera, tu je ljubav, / gdje je ljubav, tu je mir,/ gdje je mir, tu je blagoslov,/gdje je blagoslov, tu je Bog.“

M.J. | Bljesak.info / Snježana Frantal u staroj češkoj kući

Zaredat ćemo po gospodarskim zgradama, gdje je također sve staro i sve originalno. Snježana će mi pokazati kako se svakovrsno žito ručno mlatilo kako bi se zrnevlje odvojilo od slame i kako se mljelo ručnim mlinom. Pa stara kola, konjska oprema, izrezbareni drveni sanduci i sijaset sitnijih i krupnijih potrepština nekadašnjih domaćina. Neke nikad i nigdje ne vidjeh, ali mi Snježana objasni namjenu svake od njih.

Malo više od 12 kilometara je do sela Grbavac, gdje svoju etno-kuću imaju Mađari. Sve se nadam da ću tamo zateći neku Csillu, Rózsu ili Anikó koja će mi, kao Snježana, do zadnjeg detalja pokazati imanje, ali se ispostavlja da očekujem previše.

Kuću je lako naći, na gornjem dijelu široke kapije stoji potpis Zajednice Mađara, a da ga i nema, đeram iza ograde bio bi solidna asocijacija za putokaz. Inače su Mađari u ove krajeve, nekako zajedno s Nijemcima, stigli oko 1825., da bi se novi val naseljavanja dogodio 1878., i to toliko jak da se Grubišno Polje naredne četiri godine službeno zvalo Imbrino Polje.

Kovačnica, stari alati i okolokućna pomagala, zbirka nošnji i rukotvorina, ma svega ima, ali ću to uglavnom vidjeti samo na dvojezičnim popisima okačenim pored ulaza u veliku kuću, puno veću od češke u Ivanovu Selu, te u druge dvorišne objekte. „Uživo“ mi se nudi samo ponešto sitnjurije po zidovima, drveno posuđe u jednom zakutku, nekoliko starinskih plugova i oračke opreme pod nadstrešnicom, gdje im društvo pravi veći broj starih drvenih kola, takoreći čitav jedan auto-salon.

Bude dvorište puno, svašta nešto, kažu mi u selu, organizira Zajednica Mađara, ali sam, eto, ja ovarisao kad nema baš nikog.

M.J. | Bljesak.info / Zdenka

Ovdje bih mogao staviti točku na grubišnopoljski putopiščić, ali se, što namjerno, što slučajno, nađe još moćnih slika. Namjerno sam, recimo, trknuo u Velike Zdence, vidjeti gdje se prave legendarni trokutići „zdenka“ sira. Tvornica, bijela kao sir, na zidu ima reklamni slogan „Sir koji oduvijek volimo“. Jest, jest, pogotovo otkad su naše bake preselile na bolji svijet. U Velikim Zdencima je u siječnju 1478. održano zasjedanje Hrvatskog sabora, a sad im je dosta i „Zdenka“. Još malo ću se zadržati pred katoličkom crkvom Svih Svetih. Nova župa, nova crkva, sagrađena usred rata, 1993., stat' pa gledat'; dopadljiva, i 'nako, a pogotovo u odnosu na izgled mnogih drugih novih katoličkih crkava koje, bez trunke sakralnog, više sliče na svašta nešto nego na bogomolje. Ima ovdje negdje i evangelička crkva, ali ne naiđoh na nju, bit će da je podalje od središta.

U Gornjoj Rašenici srest ću spomenik poginulim borcima sa žarkocrvenom bakljom na vrhu. Imena i hrvatska, i srpska, i češka. Trava grabi prema spomeniku, u podnožju buketić davno osušenog cvijeća. U niši fasade vatrogasnog doma u Donjoj Rašenici sveti Florijan, oklopljen bolje od ukrajinskog specijalca, a sa strane, i to na katu pomoćnog objekta, stara crvena vatrogasna kola od prije stotinjak godina. Slična vidjeh i u gradu, također ispred vatrogasnog doma, samo što su na zemlji, a neko je, bit će dežurni vatrogasac, pored njih parkirao svoj mali motorin.

Ne može se znati ko je, ko zna kad, smislio onu „šećer na kraju“, ali šećerom često zasladim. Ovdje je taj šećer pravoslavna filijalna crkvica Rođenja Bogorodičinog u Malim Zdencima, jedna od malobrojnih crkava-brvnara u Hrvatskoj, usto još uvijek pokrivena šindrom.

M.J. | Bljesak.info / Crkvica-samotnica u Malim Zdencima

Rođena je 1761., ranjavana više puta, ali nikad namrtvo, mada je, u tom pogledu, na nemjestu, pokraj ceste. Ne da bih zadnju minutu dana potrošio kad ugledam ovakvu već bih bio spreman i pješačiti, i to podobro. Rane su joj, unatoč tomu što je navodno nedavno obnovljena, još uvijek vidljive, drvene grede bi da se oslobode glineno-slamnatog zida. Znamo i mi po Bosni, a i po Hercegovini, ko se sve bavio i bavi i gradnjom i obnovom; ono po sistemu „ko ni sebi, ni svom“, a pare svejedno liježu na račun. Čudnog je tlocrta: sa stražnje strane zaobljena, kao mnoge stare crkve kasnobizantskog štiha, ali ju je na naos naknadno nadodan prednji dio, s baroknim zvonikom, usto još širim od crkve, učinio drugačijom od svih drugih. Nit' znam i za jednu ovakvu, nit' vjerujem da još jedna ovakva postoji. Dva stara ćirilična nadgrobnjaka danonoćno bdiju i čuvaju je; po svemu, a ponajviše po travi izrasloj na ulazu, izgleda da se slabo ko osim njih podruži s crkvicom.

Tako. Dan nije bio loš, dapače, ali i da jest, crkvica samotnica bi svaku današnju sjenu, ma i najmanju sivu točkicu, zbrisala k'o gumicom…